Riječ Izdavača

Allame Iqbal Lahori svakako spada u plejadu velikih likova povijesti islama. Nećemo pogriješiti ako kažemo da još nisu dovoljno istražene i spoznate sve dimenzije njegova sadržajnog života i osebujnog djela. Bio je i pjesnik i filozof, i mistik i in¬telektualac; poticatelj i njegovatelj ideja, slobodouman mislilac širokih pogleda, ali i politički vizionar i istinski borac. Svaka od dimenzija njegova života i svako od polja njegova djela zacijelo zavrjeđuju pažnju i nude inspiraciju, ali usudit ćemo se kazati kako je Iqbal prije svega bio čovjek vjere i duha. Njegova vjera i duhovnost na najlepši način oslikani su u njegovoj poeziji, sti¬hovima koji iz srca izviru, pa stoga lahko do srca dopiru.

Iqbalova poezija je i glas zanesene romantičnosti i zov samo¬pouzdanja i hrabrosti. Ona kliče slobodi, nezavisnosti i junaštvu, ali i poziva ljubavi, samospoznaji i vjeri. Ona na najljepši način oslikava istinsku pjesnikovu, moramo kazati muslimansku, brižnost koja boli. Ta nas poezija poziva k zabo¬ravljenim i zapostavljenim ljudskim vrlinama. Ona nije govor radi govora, ni stih radi stiha; ona je poezija sa svrhom. Kako sam Iqbal veli, premda je „po naravi svog vremena dva slova“ izgovorio, on je ustvari „dva mora u dvije posude“ izlio i „opi¬jen“ se žali na stanje „rata“. Ono što Iqbal govori dolazi ustvari „iz jednog drugog svijeta“. On „brušenjem bisera kur’anskog okeana“ i „odgonetanjem tajne Božije boje“ nastoji „muslim¬anima brižnu tugu podariti“ i probuditi ih. Njegov doprinos islamskom buđenju na Indijskom potkoninentu je izuzetno velik, ali to je već tema za sebe. Meleku Šuaray-e Behar u jednoj od svojih pjesama Iqbala naziva nasljednikom Bidela Dehlavija. Nijedan od njih, naime, nije bio Iranac, a obojica su pisala poeziju na perzijskom jeziku. Naravno, Bidelova poezija ima posebno mjesto u srcima Iranaca. A jedan od vodećih živućih iranskih mislilaca, dr. Gholam Ali Haddad Adel, za Iqbala kaže kako je riječ o živom pjesniku čije vrijeme ne prolazi i „u čijem prisustvu nema mjesta smrti“. Mošfeq Kašani, savremni iranski pjesnik, opet, tvrdi kako Iqbalova poezija u svojoj privlačnosti ima nečega Rumijevog. Iqbal je uistinu bio veliki zaljubljenik Mevlane Dželaluddina Rumija i njegove poezije, pa je Rumijev utjecaj na njega kao pjesnika i ašika sasvim očekivan.

Mohammed Iqbal Lahori pisao je poeziju na urdi i na perzijskom jeziku. Njegov pjesnički opus sadrži 12 hiljada distiha, od čeka je više odpolovine na perzijskom (7 hiljada distiha). Njega se smatra velikanom poezije spjevane na urduu i nacion¬alnim pjesnikom Pakistana. Ipak, bolji poznavaoci urdu poezi¬je priznat će kako je njegov perzijski opus mnogo inspirativniji, stilski dotjeraniji i privlačniji.

Iqbalove pjesme sabrane u korice ove knjige i prevedene za ovdašnje čitalaštvo, izbor su prof.dr. Shahab Yar Khana, a prevod je djelo njegovih studenata.

Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“ objavljivanjem ove zbirke čini još jedan, makar mali, korak na putu upoznavanja sa velikanima savremene svjetske književnosti. Poklanjamo ovo djelo ovdašnjim zaljubljenicima poezije i lijepe riječi, nadajući se da će uistinu uživati u njegovom sadržaju. Izražavamo veliku zahvalnost uredniku, prevodiocima i svima koji su pomogli da oba zbirka ugleda svjetlo dana.