9799958957276 

Činjenična obavijest o životu Mulla Sadra Širazija krajnje je oskudna. Rođen je u Širazu kod izvijesnog Ibrahim Ibn Yahyaa u nepoznati vremenski čas, kao mladić došao u Isfahan i ondje studirao kod teologa Behauddin Al-'Amilija (umro 1031H/ 1622) i neko vrijeme kod peripatetičkog filozofa Mir Fendereskija (umro 1050/1641), ali je njegov glavni učitelj bio filozof i teolog Muhammad poznat kao Mir Damad (umro 1041H./1631). Mir Damad se, svakako, nadaje da je bio istaknut i originalan mislilac, ali još uvijek s njim ne otpočinje moderno školsko naučavanje. Čini se da, kada se naš filozof ( zvani Muhammad, oslovljen Sadruddin, ili općenito poznat kao Mulla Sadra ili jednostavno Sadra), pojavio, filozofija, kako općenito bijaše naučavano, pripadaše peripatetičko-neoplatoničkoj tradiciji Ibn Sine i njegovih učenika. Tokom šestog/dvanaestog stoljeća Suhrawardi bijaše kritikovao neka od temeljnih učenja peripatetizma i krute temelje iluminacijske mistične filozofije (Hikma Al-Išraq) koja, u konačnici, broji nekolicinu promicatelja. U samoj peripatetičkoj tradiciji uvaženi filozof trinaestog vijeka, znanstvenik i šiijski teolog Nasiruddin Tusi je pretrpio utjecaj nekih učenja iluminacionističkih filozofa, premda je opseg i priroda tog utjecaja još uvijek trebala biti usko određena. Ti iluminacionistički uplivi u peripatetičku tradiciju uglavnom se tiču Išraqi nasrtaja na Ibn Sinino poimanje božanskog znanja kao oblika ili akcidenata prirođenih božanskom umu, ali kasnije napredujućih i u drugim pravcima - od kojih je najznačajnije držanje da je egzistencija nezbiljsko duhovno poimanje kojemu nije podudarno baš ništa u spoljnjemu svijetu. Mir Damad navlastito, primjerice, se držao ovog potonjeg naučavanja. Što se tiče ostalih naučavanja, međutim, postoji sasvim malo znanja o tome da je postojala ijedna značajna Išraqi škola mišljenja u vrijeme pojavljivanja Mulla Sadra. Niti postoji ijedan konkretniji uvid vezan za postojanje školske sufijske tradicije neposredno pred pojavu Mulla Sadra, premda su neke sufijske izreke i obrasci bili postali zajednički blagodareći ucjepljivanju sufijskih ideja u filozofiju i, što je čak važnije, zahvaljujući prosezanju sufijske terminologije unutar poezije; šiijsko pravovjerje je i samo se pokazalo nenaklonjenim sufizmu, jedno nastojanje koje je, u cjelosti uzev, nastavljeno sve do modernih vremena.