9789958845147 Kaligrafija i islamska kultura
Type
Book
Authors
Category
Publication Year
2014
Publisher
Naučnoistraživački institut "Ibn Sina", Bosnia and Herzegowina
Pages
338
Series Name
Description
Umjetnost je osobito vrijedan dar Božiji čovjeku. Svevišnji Bog je Lijep i Njegovo stvaranje je lijepo. Čovjek razvijanjem svoga umjetničkog dara ozbiljuje očitovanje vlastite težnje ka lijepom. U osebujnom koloritu različitih umjetničkih izražaja, kaligrafija zacijelo ima važno mjesto. Kaligrafija, krasopis, stilizirano prepisivanje knjiga i tekstova, uz vrhunsku estetsku vrijednost, najizraženiji su umjetnički izražaji u muslimanskim zemljama. Za razliku od drugih umjetničkih formi koje su u islamskom svijetu imale svoje uspone i padove, kaligrafija stoljećima traje kao „zajednički umjetnički jezik“ svih muslimana. Pored svoje vizuelno-estetske vrijednosti, kaligrafija je i svojevrsno otjelovljenje Riječi Objave, a inspiraciju za ovakav pristup kur'anskome tekstu muslimanski su umjetnici, moguće je, nalazili u samome Kur'anu: Nun. Tako mi pera i onoga što pišu. (Qalam, 1); koji poučava peru (Aleq, 4).
Kad pero kaligrafa izlije suzu svoje nutrine na bjelinu papira, nastaje svijet veličanstvene ljepote koji se nesebično nudi svome posmatraču. Kreativni sklad i ravnoteža među pojedinim elementima kaligrafskog djela, uz dinamičnost i promjenu oblika u skaldu s vremenom, prostorom i okolnostima njegova nastanka, stvaraju vrhunski estetski ugođaj, kako na ravni vizuelne, tako i na ravni umske percepcije.
Ne mogu ovdje ne ponoviti krasne riječi prevodioca ove knjige, uvaženog profesora Rešida Hafizovića, koji u svome predgovoru, među ostalim, o kaligrafiji kaže: Ona je jezik ruke, jer riječi bogoduha kur'anskog teksta, koje je nečujno na srce Poslanika islama (a.s.) spuštao Melek objave, pretvara u pisanu riječ koju je moguće čitati u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, i, što je posebno važno, koja može biti otvorena za beskrajno tumačenje unutar bilo kojeg jezika. Kao što je kaligrafija jezik ruke, tako je kaligrafski stil jezik uma, a kaligrafsko pero, koje se pripravlja prema posebnim pravilima, jezik je osobe koja ispisuje kaligrafiju svetog ili svjetovnog teksta.
Ustvari, kaligraf svojom umjetničkom vještinom prepušta “jezik srca” “ruci pera” e kako bi preko tanahne emocije dopro do “čistog uma”, te draškajući vizuelni estetski osjet recipijenta udovoljava njegovome umu “koji oduvijek teži transcendentnome”.
Kaligrafska umjetnost prisutna je na stanovit način u svim svjetskim kulturama. Sam pojam u evropskim rječnicima se javlja u 15. stoljeću, ali u širu upotrebu ulazi tek četiri stoljeća kasnije. Pisani spomenici iz starorimskog razdoblja, rukopisni primjerci Evanđelja pokazuju da se krasopisu i kaligrafiji kao umjetničkom izrazu korištenom za ispisivanja, prije svega, religijskih tekstova, posvećivala pažnja. Ova umjetnost zauzima posebno mjesto u istočnoazijskoj civilizaciji – u Kini, Japanu i Koreji. Vizuelna specifičnost ondašnjih pisama daju ovoj umjetnosti u tom dijelu svijeta posebnu snagu izražavanja ideja i osjećanja. Istočnoazijska kaligrafija u tom pogledu nalikuje savremenom kaligrafskom slikarsku (Naqše-khat) u Iranu. No, kaligrafija nastala u islamskom kulturno-civilizacijskom miljeu, uključujući i Iran, ipak je više od umjetnosti. Ona je, naime, i izraz egzistencijalne vezanosti muslimana za tekst Kur’ana i poslaničke predaje. Širenjem islama, a time i arapskog jezika i pisma kao nositelja Božije objave, na prostore Irana, Transoksanije, Indije, Sjeverne Afrike i Andaluzije, početni, jednostavni oblik pisma – poznat kao “kufsko” (kufi) pismo, pod utjecajem zatečenog kulturno-jezičkog miljea, vremenom se razvija u nove oblike i stilove. Riječ, lijepo napisana riječ, pored svoje izražajne vrijednosti u smislu prenošenja semantičkog sadržaja, jest i umjetnički izraz koji u islamskoj kulturi i civilizaciji ukrašava mihrabe, džamije, nišane, tekije… Ovaj suptilni umjetnički izraz u islamskom je kulturno-civilizacijskom miljeu bezmalo “nadvisio” sve druge oblike umjetničkog izražavanja i omogućio kreativno očitovanje estetičkog muslimanskog čula diljem muslimanskih zemalja, napose Irana.
Ibn Mukla Širazi (Ibn Muqla Beydawi Shirazi, u. 940.) na temelju tada postojećih oblika kaligrafskog pisma uspostavio je dvanaest pravila za šest stilova: muhekkik (muhaqqaq), sulus (thuluth), nesh (naskh), rejhan (reyhan), tevki (tawqi) i rika (riqaa’). Njegova pravila primjenjuju se i danas. Nešto kasnije, Ibn Bawab je doradio pravila za nesh pismo, čijem će razvoju i revitalizaciji posebno doprinijeti čuveni Jaqut al Muste’sami (u. 1298.). On je svojeručno nekoliko puta ispisao tekst Kur’ana a usavršio je i sulus. Nakon Mongolskih osvajanja i pada Abasidskog hilafeta, Muste’samijevi će učenici i nasljednici nastavljaju djelovati, ali ne toliko u Bagdadu koliko u Iranu i osmanskoj Turskoj.
U predislamskom Iranu korišteno je klinasto, pahlevi, te avestansko pismo. Nakon dolaska islama, u Iranu je prihvaćeno i arapsko pismo kojemu će iranski kaligrafi dati poseban pečat i čiju će vizuelnu estetiku dovesti do savršenstva, bilo korištenjem iranskog ta’liqa, bilo upotrebom nesta’liqa kojeg je u četrnaestom stoljeću utemeljio Mir Ali Tabrizi (u.1446.). Prema mišljenju većine autora, riječ je o stilu nastalom kombinacijom nesha i ta’liqa, a koji će dobiti i epitet “nevjeste islamske kaligrafije”. Ovaj stil je dodatno doradio i usavršio Mir ‘Emad Hasani (u. 1615.), a njegovu kurzivnu inačicu Derviš Abd al Magid Taleqani (u. 1771.). Značajan doprinos razvoju ovoga pisma dao je kasnije i Mirza Ahmad Neyrizi. Zahvaljujući razvoju grafičkih i informatičkih kategorija, kaligrafija danas nema više praktičnu upotrebnu vrijednost, ali i dalje predstavlja jedan od najprepoznatljivijih umjetničkih izraza Istoka.
O ovoj knjizi
Pred vama je, dragi čitaoče, izuzetno vrijedno djelo glasovite njemačke orijentalistkinje Annemarie Schimmel, koje se evo pojavljuje i u svom bosanskom izdanju, zahvaljujući hvalevrijednom naumu i prevodilačkom pregnuću prof.dr. Rešida Hafizovića. Autorica vas na stranicama koje slijede na neponovljiv i besprimjerno lijep i studiozan način vodi kroz razvoj različitih kaligrafskih stilova, njihovu genezu i geografiju, kroz derviške tekije i carske dvore, kroz tanahne vezove kaligrafije i misticizma, estetike i simbolike slova i broja, upoznaje vas s brojnim imenima i djelima poput Šah Seyyid Mohhammada Šawqija i njegove knjige Serr-e Delbarana, da bi ova prekrasna duhovna avantura bila okončana jednom pjesmom Edrakija Biglerija u slavu kaligrafije i kaligrafa.
Koristimo priliku izraziti svoju duboku zahvalnost uvaženome akademiku Hafizoviću bez čije ideje i prevodilačkog poduhvata ne bismo imali čast ponuditi vam ovo štivo. Svakako, zahvaljujem i svim saradnicima u Naučnoistraživačkom nstitutu „Ibn Sina“ u Sarajevu koji su, svako na svoj način, doprinijeli realizaciji ovoga projekta, a prije svega prethodnom direktoru Instituta, gospodinu Mohammad Ali Barzanooniju.
Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“ u Sarajevu svim zaljubljenicima i poklonicima islamske kulture i umjetnosti želi ugodno putovanje kroz stranice ove knjige, nadajući se da smo njezinim objavljivanjem dali makar skroman doprinos upoznavanju ovdašnjih čitalaca sa bogatom baštinom islamske umjetnosti u njezinom kaligrafskom izrazu.
Kad pero kaligrafa izlije suzu svoje nutrine na bjelinu papira, nastaje svijet veličanstvene ljepote koji se nesebično nudi svome posmatraču. Kreativni sklad i ravnoteža među pojedinim elementima kaligrafskog djela, uz dinamičnost i promjenu oblika u skaldu s vremenom, prostorom i okolnostima njegova nastanka, stvaraju vrhunski estetski ugođaj, kako na ravni vizuelne, tako i na ravni umske percepcije.
Ne mogu ovdje ne ponoviti krasne riječi prevodioca ove knjige, uvaženog profesora Rešida Hafizovića, koji u svome predgovoru, među ostalim, o kaligrafiji kaže: Ona je jezik ruke, jer riječi bogoduha kur'anskog teksta, koje je nečujno na srce Poslanika islama (a.s.) spuštao Melek objave, pretvara u pisanu riječ koju je moguće čitati u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, i, što je posebno važno, koja može biti otvorena za beskrajno tumačenje unutar bilo kojeg jezika. Kao što je kaligrafija jezik ruke, tako je kaligrafski stil jezik uma, a kaligrafsko pero, koje se pripravlja prema posebnim pravilima, jezik je osobe koja ispisuje kaligrafiju svetog ili svjetovnog teksta.
Ustvari, kaligraf svojom umjetničkom vještinom prepušta “jezik srca” “ruci pera” e kako bi preko tanahne emocije dopro do “čistog uma”, te draškajući vizuelni estetski osjet recipijenta udovoljava njegovome umu “koji oduvijek teži transcendentnome”.
Kaligrafska umjetnost prisutna je na stanovit način u svim svjetskim kulturama. Sam pojam u evropskim rječnicima se javlja u 15. stoljeću, ali u širu upotrebu ulazi tek četiri stoljeća kasnije. Pisani spomenici iz starorimskog razdoblja, rukopisni primjerci Evanđelja pokazuju da se krasopisu i kaligrafiji kao umjetničkom izrazu korištenom za ispisivanja, prije svega, religijskih tekstova, posvećivala pažnja. Ova umjetnost zauzima posebno mjesto u istočnoazijskoj civilizaciji – u Kini, Japanu i Koreji. Vizuelna specifičnost ondašnjih pisama daju ovoj umjetnosti u tom dijelu svijeta posebnu snagu izražavanja ideja i osjećanja. Istočnoazijska kaligrafija u tom pogledu nalikuje savremenom kaligrafskom slikarsku (Naqše-khat) u Iranu. No, kaligrafija nastala u islamskom kulturno-civilizacijskom miljeu, uključujući i Iran, ipak je više od umjetnosti. Ona je, naime, i izraz egzistencijalne vezanosti muslimana za tekst Kur’ana i poslaničke predaje. Širenjem islama, a time i arapskog jezika i pisma kao nositelja Božije objave, na prostore Irana, Transoksanije, Indije, Sjeverne Afrike i Andaluzije, početni, jednostavni oblik pisma – poznat kao “kufsko” (kufi) pismo, pod utjecajem zatečenog kulturno-jezičkog miljea, vremenom se razvija u nove oblike i stilove. Riječ, lijepo napisana riječ, pored svoje izražajne vrijednosti u smislu prenošenja semantičkog sadržaja, jest i umjetnički izraz koji u islamskoj kulturi i civilizaciji ukrašava mihrabe, džamije, nišane, tekije… Ovaj suptilni umjetnički izraz u islamskom je kulturno-civilizacijskom miljeu bezmalo “nadvisio” sve druge oblike umjetničkog izražavanja i omogućio kreativno očitovanje estetičkog muslimanskog čula diljem muslimanskih zemalja, napose Irana.
Ibn Mukla Širazi (Ibn Muqla Beydawi Shirazi, u. 940.) na temelju tada postojećih oblika kaligrafskog pisma uspostavio je dvanaest pravila za šest stilova: muhekkik (muhaqqaq), sulus (thuluth), nesh (naskh), rejhan (reyhan), tevki (tawqi) i rika (riqaa’). Njegova pravila primjenjuju se i danas. Nešto kasnije, Ibn Bawab je doradio pravila za nesh pismo, čijem će razvoju i revitalizaciji posebno doprinijeti čuveni Jaqut al Muste’sami (u. 1298.). On je svojeručno nekoliko puta ispisao tekst Kur’ana a usavršio je i sulus. Nakon Mongolskih osvajanja i pada Abasidskog hilafeta, Muste’samijevi će učenici i nasljednici nastavljaju djelovati, ali ne toliko u Bagdadu koliko u Iranu i osmanskoj Turskoj.
U predislamskom Iranu korišteno je klinasto, pahlevi, te avestansko pismo. Nakon dolaska islama, u Iranu je prihvaćeno i arapsko pismo kojemu će iranski kaligrafi dati poseban pečat i čiju će vizuelnu estetiku dovesti do savršenstva, bilo korištenjem iranskog ta’liqa, bilo upotrebom nesta’liqa kojeg je u četrnaestom stoljeću utemeljio Mir Ali Tabrizi (u.1446.). Prema mišljenju većine autora, riječ je o stilu nastalom kombinacijom nesha i ta’liqa, a koji će dobiti i epitet “nevjeste islamske kaligrafije”. Ovaj stil je dodatno doradio i usavršio Mir ‘Emad Hasani (u. 1615.), a njegovu kurzivnu inačicu Derviš Abd al Magid Taleqani (u. 1771.). Značajan doprinos razvoju ovoga pisma dao je kasnije i Mirza Ahmad Neyrizi. Zahvaljujući razvoju grafičkih i informatičkih kategorija, kaligrafija danas nema više praktičnu upotrebnu vrijednost, ali i dalje predstavlja jedan od najprepoznatljivijih umjetničkih izraza Istoka.
O ovoj knjizi
Pred vama je, dragi čitaoče, izuzetno vrijedno djelo glasovite njemačke orijentalistkinje Annemarie Schimmel, koje se evo pojavljuje i u svom bosanskom izdanju, zahvaljujući hvalevrijednom naumu i prevodilačkom pregnuću prof.dr. Rešida Hafizovića. Autorica vas na stranicama koje slijede na neponovljiv i besprimjerno lijep i studiozan način vodi kroz razvoj različitih kaligrafskih stilova, njihovu genezu i geografiju, kroz derviške tekije i carske dvore, kroz tanahne vezove kaligrafije i misticizma, estetike i simbolike slova i broja, upoznaje vas s brojnim imenima i djelima poput Šah Seyyid Mohhammada Šawqija i njegove knjige Serr-e Delbarana, da bi ova prekrasna duhovna avantura bila okončana jednom pjesmom Edrakija Biglerija u slavu kaligrafije i kaligrafa.
Koristimo priliku izraziti svoju duboku zahvalnost uvaženome akademiku Hafizoviću bez čije ideje i prevodilačkog poduhvata ne bismo imali čast ponuditi vam ovo štivo. Svakako, zahvaljujem i svim saradnicima u Naučnoistraživačkom nstitutu „Ibn Sina“ u Sarajevu koji su, svako na svoj način, doprinijeli realizaciji ovoga projekta, a prije svega prethodnom direktoru Instituta, gospodinu Mohammad Ali Barzanooniju.
Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“ u Sarajevu svim zaljubljenicima i poklonicima islamske kulture i umjetnosti želi ugodno putovanje kroz stranice ove knjige, nadajući se da smo njezinim objavljivanjem dali makar skroman doprinos upoznavanju ovdašnjih čitalaca sa bogatom baštinom islamske umjetnosti u njezinom kaligrafskom izrazu.
Number of Copies
1
