Riječ izdavača

Govoriti i pisati o ‘irfanu uvijek mi je bilo ugodno, ali istovremeno i teško. Pisati na ovu temu znači zaranjati u tajanstvene dubine oceana spoznaje. Riječ je, naime, o onome putu i načinu kojeg su ljudi spoznaje odabrali za spoznavanje Istine, a on je put srca, unutarnjega rafiniranja, pražnjenja duše, put koji znači čišćenje kuće srca od svega osim Voljenog i njegovo pripravljanje za Njegov dolazak koji jednodobno znači i završavanje ukrašavanja ljudske nutrine u svoj njezinoj punini dokučivoj ljudskome biću.

Svi ljudi posjeduju stanovito “zgusnuto”, sažeto znanje o Bogu. To je znanje ustvari podsjećanje na ono imanentno čovjekovoj iskonskoj prirodi, odnosno samome načinu njegova stvaranja – fitretu, sukladno kur’anskim riječima: “Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio“. A, zakoračiti na stupnjeve detaljnijeg i razloženijeg znanja o Bogu znači zaputiti se u nepregledne spoznajne doline u kojima čovjek putem Božijih imena, svojstava i djela, dokučuje najviši mogući stupanj svijesti i znanja o Bogu.

Pozitivno lice ove duhovnosti je ono utemeljeno u izvornome islamskome nauku, provrelo u najprofinjenijim i najdubljim smislovima i porukama kur'anskoga teksta, te pravorijeka i životnoga djela Časnog poslanika i neporočnih predvodnika u vjeri, onih ozbiljenih uzora koji snagom izravnomotriteljske, osvjedočene spoznaje bijahu u neprestajućem hodu privlačenja Onome Aposlutno i Savršeno Privlačećem – Bogu Jedinom. To je čisti 'irfan. Nasuprot njemu imamo i onu negativnu sliku ili imitaciju takve duhovnosti koja se temelji na sinkretizmu i zastranjujućim naučavanjima lovaca na ljudske duše što svojim iracionalnim pozivanjima na čudotvorstva, suhoparnim obredima i bezdušnim formama, pozivahu na bijeg od društva i ekstremni izolacionizam, tobožnje isposništvo i karikiranu askezu. To je ustvari fatamorgana tesavvufa i 'irfana.

Dva rečena oblika duhovnosti imaju potpuno oprečna obilježja: jedan je uzlazno-transcendentirajući, drugi je silazno-profanizirajući, jedan znači prihvatanje odgovornosti, drugi znači njezino izbjegavanje; jedan obavezuje, drugi lišava obaveze, jedan je stvaran i zbiljski, drugi je vještački i hinjeni; jedan je ezoterijski – pa vanjština takvoga arifa – sufije govori o njegovoj profinjenoj i lijepoj nutrini, a drugi je egzoterijski – pa vanjština pseudo'arifa – sufije – nema ničega zajedničkog s nutrinom njegovom; jedan je 'irfan nade i čežnje, drugi 'irfan beznađa i razočarenja; jedan vodi savršenstvu i punini, drugi propasti i ispraznosti; jedan zbori o umjerenosti i sredini, drugi o pretjerivanju i ekstremima; jedan upućuje, drugi zabluđuje; jedan donosi sreću i blaženstvo, drugi nevolju i tegobu; jedan budi, drugi uspavljuje; jedan znači gorljivost i svijest, drugi je tek stih i pamflet; jedan je svjetlo, drugi je vatra, jedan je srčika, drugi ljuštura, jedan nastaje u rafiniranoj čistoti, drugi u legurastoj masi; jedan uči misiji, drugi poziva na ravnodušnost; jedan je epopeja, borba, trud i žrtva, drugi je parola, usnulost i uvehlost u tišini.

Ako bolje razmislimo, vidjet ćemo kako naša burna prošlost, naša povijest puna uspona i padova, obiluje i jednim i drugim „'irfanom“, i jednim i drugim „tesavvufom". Neki se pod plaštom arifa i sufije kriju od životne stvarnosti, bježe od društva i ljudske odgovornosti, zaokupljeni, kako vole kazati, samopročišćenjem i profiliranjerm vlastitoga duha, robovanjem svome Stvoritelju u svojoj samoći. Drugi, opet, jednodobno putuju samim vrškovima domašaja ljudske spoznaje jednodobno se predajući popravljanju svog, ali i stanja onih oko sebe, preuzimajući odgovornost života sa drugim ljudima i uzajamnog pomaganja u dobru i napretku.



Sva Božija stvorenja, pa samim tim i čovjek, sudjeluju u stalnome slavljenju i hvaljenju svoga Gospodara, ali posebno stvaranje čovjekovo koje sukladira onome epitetu kojim Bog Uzvišeni Sebe nazvaše Stvoriteljem Najljepšim (...pa neka je uzvišen Allah, Stvoritelj najljepši; Kur'an, XXIII:14) nagnaje ga na ustrajno nastojanje na putu ka Uzvišenome (O čovječe, ti se uistinu s naporom krećeš ka svome Gospodaru...; Kur'an, LXXXIV:6), a takvo putovanje omogućuje mu i da zakorači u prostor „posebnog razgovora“ s Uzvišenim, razgovora koji se uobličuje u obličje vanjskog i unutarnjeg štovanja Boga (ibadeta) – štovanja koje svoj korijen ima u čovjekovome zbiljskom položaju roba i sluge Božijeg. Ibadet ustvari znači potpunu poniznost, skrušenost, predanost i apsolutnu pokornost pred Uzvišenom Istinom – Bogom Jedinim. To stanje proizlazi iz istinske spoznaje (ma'rifa), jer naprosto svakom kretanju neizostavno prethodi svijest. Otuda je i prvi korak čovjekova bogoštovlja onaj kojim on zakoračuje u prostor spoznavanja Boga Uzvišenoga, odnosno imena i svojstava Njegovih. A zaglavni kamen i temelj te spoznaje jeste svakako tawhid – uvjerenost u Božiju Jedinost i Jednoću, u Jedinost i Jednoću Boga Uzvišenog Koji je Apsolutno Očitovani i Aposlutno Očitovanje, a sve drugo osim Njega jesu očitovanja Njegova. Spoznaja tawhida temelj je svih drugih spoznaja, njome se dokučuje i spoznavanje risalata (poslanstva) i wilayata (duhovnog skrbništva). Ustvari, sve je spoznatljivo tek snagom spoznaje Boga, jer ništa i nema svoju neovisnu bićevitost mimo Njega. Kao što se kaže u poznatom Arefatskom moljenju hazreti Huseina: „Kako će upućivati na Tebe ono što je u svome postojanju o Tebi ovisno? Zar postoji ikakvo očitovanje ikoga mimo Tebe e da bi se kroz njega Ti očitovao? Kad si bio skriven da bi imao potrebu za znakom koji će Tebi voditi? I kad si bio daleko da bi nam Te znamenja približavala? Slijepo li je oko koje ne vidi kako nad njim bdiješ i propala je trgovina roba Tvoga kojem nisi podario udjela u ljubavi Svojoj!“



O jednom grubom i ovlašnom razaznavanju da se konstatirati kako postoje uglavnom dva lica 'irfana / tesavvufa kao muslimanske duhovnosti i hijeratike. Ono pozitivno i ono negativno.



Ovdje ćemo se osvrnuti na samo još jedno bitno obilježje onog neobavezujućeg, kako rekosmo negativnog oblika duhovnosti. Radi se o nastojanju da se priguše čovjekove prirodne želje i težnje, da se čovjek samoponizi i stvori za sebe „alter ego – duhovno i nebesko ja“. Kako reče rahmetli profesor Muhammed Taqi Džaferi, čuveni komentator Mevlanine Mesnevije, „Takvi umjesto da rade na usklađivanju i koordinaciji različitih dimenzija čovjekova bića, pokušavaju neke od tih dimenzija sasma uništiti i neke od čovjekovih disponiranosti potpuno prigušiti“. Dakle, takav „sufija“ bježi od teškoća u privatnom i društvenom životu. Neugodnosti i neprijatnosti zbog nepostizanja željenih ciljeva uzrokuju da čovjek ponekad prirodan život smatra negativnim, pa da bi od njega pobjegao zatvara se u sebe, u svoju čahuru ne bi li tamo našao olakšanje. No, usredotočimo li se na najdublju intimu i tajnu duha ustanovit ćemo da koliko god neprijatnosti i neugodnosti ne odgovaraju ljudskome duhu, utoliko mu ne odgovaraju ni materijalno – prirodna veselja ni ugode, jer i ona svojom prašinom i talogom prekrivaju samu njegovu srž – sirr. Stoga, istinski 'arif trebao bi biti jednako osjetljiv i na tegobe i neugodnosti kao i na prirodne ugode i lasti. Negativni 'irfan, kako ga imenovasmo, znak je naše nemoći u odnosu prema čovjeku i njegovom prirodnom okruženju. Neki samozvani 'arifi i hijeratici nemaju niti najmanje obaviještenosti o onome što se dešava svijetu i čovjeku u njemu, a tobože su zaronili duboko u svoja ekstatička stanja i duhovna iskustva. Ona duševna (psihička) stanja užitka koja se temelje na neznanju znak su lažnog, a ne zbiljskog 'irfana. Putovanje istinskoga irfana, pak, prolazi kroz svijetle predjele znanja i spoznaje, ne kroz tmine neznanja. U negativnom 'irfanu ne posvećuje se pažnja mišljenju – umovanju, dok u istinskom irfanu i tesavvufu um i umovanje zauzimaju posebno mjesto. U negativnom 'irfanu ne obraća se pažnja na vanjski svijet i osoba koja prakticira takvu vrstu pseudoduhovnosti zagledana je samo u svoju nutarnju „tamnicu“. Kao da za takve osobe i ne postoji svijet objektivne, vanjske zbilje koja ih okružuje. Istina je, međutim, da poniranje u dubine nutrine i doticanje duhovnih carstava u nama nije moguće bez uobzirenja vanjskoga svijeta – carstva oko nas. Istina je da čovjek koji izbjegava upoznati vanjski svijet, svoje prirodno okruženje koje mu je pripravilo neophodne tvarne elemente njegova postojanja i do samoga konca njegove kreativne etape življenja je u nepretrgnutome uzajamnom djelovanju s njegovim mozgom i njegovom dušom; čovjek, dakle, koji ne poima životnu vrijednost takve spoznaje i ne obraća pažnju na svijet osjetilnoga, ustvari – kako reče profesor Džaferi – „jeste čovjek koji nastoji jednu lijepo skladanu i milozvučnu melodiju odsvirati bez ikakva muzičkog instrumenta“. Zakoračiti u metaprostor istinskog gnostičkog poimanja / kušanja bitka nemoguće je bez prihvatanja ovoga svjeta koji ustvari duhovnog putnika / salika ili 'arifa i potiče na jedno takvo putovanje i za nj ga pripravlja.

Ustvari, okretanje onome negativnom 'irfanu ponekad znači bježanje od svijesti i slobode, jer duboka svijest / svjesnost potiče na ozbiljenje stanovitoga svjetopogleda iz kojeg proizlazi osjećaj obaveze i odgovornosti prema tom svjetopogledu i iz njega proizlazećim obavezama i odgovornostima. A odgovornost nužno iziskuje izvršavanje obaveza, suzdržavanje od određenih užitaka i ugoda, te polučuje stanje svjesnosti. Neki ljudi, da bi pobjegli od te svijesti i odgovornosti okreću se tobože nutrini i uživaju u sentimentalnim, ponekad patetičnim i melanholičnim stanjima duhovne opijenosti. Takva stanja nalazimo danas u pseudoduhovnim, ezoterističkim pokretima i sljedbama širom Evrope, Azije i Amerike.

U ovoj knjizi koju imate pred sobom riječ je o jednoj temeljnoj interpretaciji velikog djela Šejh al-Akbar Muhiyyudina ibn Arebija Fusus al hikam krot komentar Abdullaha efendije Bošnjaka čiji prevod je ovaj Institut objavio u četiri sveska.

Autor ovdje potcrtava značaj teologije u razumijevanju vjere, ali odmah izražava i žaljenje zbog njezine osiromašenosti i neučinkovitosti na planu uspostavljanja komunikacije sa značenjem, pojmovnim sadržajem i duhom Riječi Božije. Naglašava se kako jezik Objave kao živ i duboko egzistencijalan jezik omogućuje približavanje najuzvišenijih istina čovjeku.

S tim u vezi posebno je važno obratiti pažnju na simboličnost jezika vjere, odnosno svetog teksta.

Na stranicama koje slijede naći ćete i veoma zanimljiva i inspirativna zapažanja u vezi s duhovnom egzegezom (ta'wil) svetog teksta i njezinim nužnim mjestom u sufijskoj ili 'irfani literaturi, kao i o značaju simboličkih kazivanja (hikaja) kakva su Lejla i Medžnun, Jusuf i Zulejha i sl.

Ovdje je, svakako, bilo neizostavno i spominjanje velikana sufijske književnosti poput Mevlane, Aynol Quddata Hamadanija, Ahmada Gazalija i Suhravardija.

Autor, uvaženi prof. dr. Rešid Hafizović, ovom knjigom ustvari nudi čini se neophodan dodatak spomenutom „Tumačenju dragulja poslaničke mudrosti“, djelu Abdullaha efendije Bošnjaka koji je upravo profesor Hafizović preveo na bosanski jezik. Ovu studiju, kako to sugerira i njen naslov, možemo posmatrati kao svojevrstan priručnik za razumijevanje Ibn Arebijeva Fususa kroz Bošnjakov komentar.

Želim u ovoj prilici izraziti duboku zahvalnost autoru koji ovom studijom stvara predujam za buduće znanstvene poduhvate u ovoj oblasti. Uvaženi profesor Hafizović je ovim zaokružio veliki projekat prevođenja Bošnjakovog „Tumačenja dragulja poslaničke mudrosti“ na bosanski jezik, sada omogućivši i ovdašnjim istraživačima i zaljubljenicima muslimanske duhovnosti bolji uvid u samo Ibn Arebijevo djelo.

Nadam se da će ovo biti dostatan poticaj za buduća pregnuća u ovoj oblasti.

Na kraju, zahvaljujem i svima ostalima koji su na bilo koji način sudjelovali u pripremanju i izdavanju ove knjige, želeći od Boga dragoga da im podari mnogo uspjeha u životu i radu.

Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“ u Sarajevu već niz godina nastoji svojim djelovanjem služiti znanosti, kulturi i duhovnosti. Poklanjajući cijenjenom čitateljstvu još jedno djelo, nadamo se da će ga Bog Uzvišeni primiti kao naš mali doprinos duhovnom obogaćenju ovdašnje javnosti i čitateljstva.